Zašto se debljamo?

U prirodi nema ugojenosti, a još manje pretilosti. U životinjskom svijetu tome nema ni traga, osim kod domaćih životinja koje tovimo iz poznatih razloga.

Nekada davno pretili su ljudi bili vrlo, vrlo rijetki. Takve slučajeve možemo objasniti samo ozbiljnim zdravstvenim poremećajima, najčešće hormonalnim.

U nekim plemenima, baš zato što su vrlo debele osobe bile prava rijetkost, razvio se pravi kult debljine. Nec plus ultra može se objasniti samo rijetkošću. 

U drevnim civilizacijama pretilost je općenito bila vanjski znak moći. Samo su povlaštene osobe imale tako visok životni standard da su mogle uživati u»rafiniranoj«hrani. Suprotno od onoga na što bismo prvo pomislili, bogati nisu bili deblji od siromaha zato što su više jeli nego zato što su se različito hranili.

Danas je stanje obrnuto; predebelih osoba više je među najsiromašnijima, a što je tko bogatiji, više se trudi biti vitkim.

Da bismo bolje razumjeli suvremeni problem debljine, najbolje ga je razmotriti u zemlji gdje je poprimio razmjere nacionalne katastrofe: u Sjedinjenim Američkim Državama. Čak je 64 posto Amerikanaca ugojeno (prema 28 posto u Francuskoj), a 20 posto tamošnjeg stanovništva je pretilo (prema 3 — 5 posto u Francuskoj).

Ako nas povijest doista uči kako je debljina popratna pojava civilizacije (kao što je to bilo u starom Egiptu i u Rimskom Carstvu), razumijemo zašto se danas posebno ističe u SAD. Nije li ta zemlja zaista oličenje najvišeg stupnja suvremene civilizacije i vrha s kojeg se već pada?

Upitate li liječnika specijalista zašto vas je priroda obdarila »pretjeranom debljinom« i usto se svim bogovima kunete da gotovo ništa ne jedete, a bavite se tjelesnim aktivnostima, prije ili poslije reći će vam đa je uzrok tome nasljedni čimbenik.

Ako ne mršavite iako se držite uputa nekog nutricionista ili dijetetičara, nemojte od njega očekivati da će priznati kako je pogriješio u izboru dijete. Svu će krivicu svaliti na vas. Ako zaista ne jedete potajice zabranjene namirnice, zaključit će da je u vašem slučaju krivo loše naslijeđe.

Istina je da možete naslijediti veliku sklonost debljanju, ali se tome pridaje prevelika važnost. Nije baš uvijek posrijedi sudbina kojom se debljina tako često tumači.
Prije sto godina u Sjedinjenim Državama nije bilo pretilih ljudi. Hoću reći, ne više nego drugdje.

Nemoguće je zato povjerovati kako su deseci milijuna današnjih pretilih Amerikanaca potomci nekolicine rijetkih pretilih ljudi koji su u XIX. stoljeću bili izuzeci.
Zanimljivo je da su među pretilim Amerikancima najbrojniji Crnci. Njihovi afrički rođaci međutim nisu debeli, iako imaju zajedničke pretke.

Nedvojbeno je dakle da se nešto dogodilo zbog čega su se prosječni Amerikanci počeli debljati iz naraštaja u naraštaj. A to je počelo prije samo nekoliko desetljeća. Nameće se pretpostavka đa su se njihove prehrambene navike postupno pogoršavale, stvarajući uvjete da se te loše sklonosti počnu i nasljeđivati. Iz toga možemo dalje zaključiti đa nasljedni čimbenik nije urođen nego se na neki način stječe!

»Prežderavanje«(hiperfagija) drugi je uzrok debljanja, kojim specijalisti često tumače pretilost. Drugim riječima, ljudi previše jedu, pa su pređebeli. Zato će vam uporno objašnjavati kako su sve viši životni standard i potrošačko društvo pretvorili naše suvremenike u okorjele»izjelice«, čak amoralne»žderače«… sjetimo li se samo pothranjenosti u Trećem svijetu!

No dugo biste morali tražiti oko sebe tipičnog debeljka koji neprestance nešto žvače, kako ga karikirano prikazuju u filmovima.
Naprotiv, lako ćete medu svojim prijateljima, znancima ili čak rodacima naći čovjeka koji jede s užitkom, a da pritom uopće nije debeo, može čak biti strašno mršav. To je vrsta čovjeka koji se stalno nada da će napokon otkriti nešto od čega će se udebljati…

Ispitivanja pretilih ljudi nedvojbeno su dokazala kako, uz nekoliko iznimaka, većina jede tako malo da im je kalorična bilanca nevjerojatno mala. Čak vas taj paradoks ne bi smio začuditi jer, kako ćemo poslije potanko objasniti, mnogi se debeli ljudi to više debljaju što gorljivije broje kalorije.

Nađete li na svojem tavanu jelovnike sa svadbi, krstitki ili drugih svečanosti iz doba vaših djedova, možda čak i roditelja, zaprepastit ćete se kolike su goleme količine hrane pripremali gostima i koliko su mogli pojesti.
Iz toga možete lako zaključiti da u usporedbi s njima jedemo kudikamo manje. To je uostalom već davno dokazano.

Uvijek će se naći netko đa vam potanko objasni kako su suvremenici naših djedova mogli više jesti zato što su se mnogo više trošili: češće su hodali, penjali se stubama, a kuće su se slabije grijale…

To možda i vrijedi, ali samo za određene, pogotovo društveno i imovinski niže slojeve. No pogledamo li ondašnji srednji stalež, uvidjet ćemo da su pješačili više za užitak a manje zbog potrebe. Vozili su se doduše manje nego sada, ali to ne znači da su Francuskom lutali sa zavežljajem na leđima poput siromaha u prošlim stoljećima.

Gradski prijevoz i kočije manje su se koristile nego danas. Ljudi su se češće penjali stubama, no bilo ih je mnogo manje jer još nije bilo visokih zgrada. Centralnog grijanja, to zaista priznajemo, gotovo nije bilo, a gorivo se veoma štedjelo. Centralno se grijanje posvuda proširilo tek krajem XX. stoljeća, a s njim i pregrijavanje te civilizacija rastrošnosti.

Nekad su se ljudi i toplije odijevali. Zadivljujuće količine odjeće navlačili su čak i ljeti. Time se obilato nadoknađivalo slabo grijanje.

Ukratko, nimalo nisu uvjerljive tvrdnje da su naši suvremenici debeli zato što uzimaju više hrane nego što troše. Pravo objašnjenje valja potražiti drugdje.

Po svemu sudeći, endemsku pretilost zapadnih civilizacija možemo tumačiti jedino postupnim promjenama prehrambenih navika u posljednja dva stoljeća, a najviše poslije Drugoga svjetskog rata.