Opasnost niskokaloričnih dijeta

Već smo prije vidjeli da je u nedavnoj prošlosti stvorena koncepcija energetske ravnoteže ljudskog tijela te kako se ona u obliku niskokalorične dijete primjenjuje. Danas već imamo dovoljnu povijesnu distancu da se uvjerimo kako nije djelotvorna.

Profesor David Gartner sa Sveučilišta Michigan i mnogi njegovi kolege tvrde da je najvažniji uzrok pretilosti u SAD »upoma primjena hípokaloríčnih dijeta«. Prehrana s malo kalorija prema tome je zaista »dijeta koja vodi neuspjehu«. Svi to opažaju, ali ljude valja utemeljenim objašnjenjima u to i uvjeriti.

Tko god je ikad provodio neku hipokaloričnu dijetu, zna da se isprva najčešće doista postignu dobri rezultati, ali se oni ne mogu trajno održati. Takva su iskustva stekle osobe obaju spolova.

Još gore: ne samo da se u mnogo slučajeva poslije dijete smanjeni kilogrami vrate nego se nakupe i novi. To ćemo bolje razumjeti pogledamo li kako se ponaša naš organizam.

Zamislimo osobu koja na dan uzima 2500 kalorija, ali pati zbog nekoliko suvišnih kilograma. Smanji li kalorijsku vrijednost hrane na 2000, prema klasičnom hipokalorijskom pristupu javit će se manjak 500 kalorija.

Organizam naviknuo na 2500 kalorija dnevno, osjetit će manjak i posegnuti za zalihama masti da nadoknadi 500 kalorija. Dakle, počinje se mršavjeti.

Poslije nekog vremena, trajanje kojeg varira od čovjeka do čovjeka, tjelesna se težina prestane smanjivati iako se osoba i dalje hrani prema hipokaloričnoj dijeti.To znači da se uspostavila nova ravnoteža »ulazaka« i »izlazaka«.

Kad organizam »shvati« da će i ubuduće dobivati samo 2000 kalorija na dan, zadovoljava se tom količinom pa se težina ustali. Produlji li čovjek takav pokus u nadi da će poslije kratkog prekida ponovno početi mršavjeti, razočarat će se još više. Krivulja tjelesne težine čak će se penjati.

Paradoksalno, težina se opet povećava iako se manje jede. Objašnjenje je jednostavno: ljudski organizam pokreće nagon za preživljavanje koji se javi čim se osjeti oskudica.

Dugotrajno smanjivanje energetskog unosa tjera organizam da se tome prilagodi i zadovolji se onim što dobiva. Vođen instinktom preživljavanja, svoju će potrošnju još smanjiti ispod razine unosa. Dobiva li na primjer 2000 kalorija, potrebe će smanjiti na 1700 i ponovno će moći stvarati zalihe.

Nemojmo zaboraviti da nije tako daleko iza nas doba oskudice, pothranjenosti i dugotrajnoga gladovanja, stoga je sjećanje na to još u podsvijesti i oživi na najmanji znak uzbune.

Ljudski organizam zapravo će pokrenuti onaj isti instinkt za preživljavanje koji nagoni psa da zakopa kost, premda skapava od gladi. Začudo, životinja nagonski nastoji stvoriti zalihu hrane upravo onda kad je izgladnjela.

U skladu s tim, naš organizam, čim osjeti oskudicu, što znači manji unos energije, pokrene sve obrambene snage i ne propušta ni najmanju priliku da stvori zalihe.

Iskusne osobe koje dugo primjenjuju hipokalorične dijete, znaju vrlo dobro kako i najmanjim odstupanjem od režima, primjerice tijekom vikenda, odjedanput mogu vratiti dva do tri kilograma što su ih s mukom izgubile u nekoliko tjedana dijete.

Sad je valjda jasno zašto čitateljima preporučujemo da nikad nepreskaču nijedan obrok, kako to mnogi čine. Ne dobije li organizam očekivani obrok, doslovce se »izbezumi«, što će ga navesti da pri prvome sljedećem obroku dio dobivene hrane pretvori u zalihu.

Ljudi obično svojeg psa hrane samo jedanput na dan (očito zbog svoje komocije), što je glupo i neka se ne čude što mnogi kućni ljubimci imaju prekomjernu težinu.

Na laboratorijskim je životinjama proveden pokus: sve su dobivale potpuno istu količinu hrane na dan, ali neke svu hranu samo u jednom obroku, a druge u pet ili šest obroka raspoređenih tijekom dana.

S vremenom su životinje prve skupine postale predebele, a druge su zadržale optimalnu težinu.

Već smo prije upozorili da je pretjerana težina u žena tvrdokornija nego u muškaraca, što ovisi o urođenoj fiziologiji.
Ovdje ćemo samo istaknuti da žensko tijelo ima veću masu masnog tkiva nego tijelo muškarca i to zato što ima više masnih stanica(adipocita).

Odavno se također zna da se žene (kao i muškarci) debljaju kada se povećava volumen svake postojeće masne stanice, ali se ženama ujedno povećava i broj stanica. Teškoća je to veća što jednom nastale masne stanice više nikad ne mogu nestati.
Dok se volumen masnih stanica može smanjiti, nemoguće je smanjiti broj već nastalih.

Druga su istraživanja pokazala da ženski organizam, pokrenut nagonom za preživljavanje, za vrijeme stalne restrikcije hrane (hipokalorične dijete) čak stvara nove masne stanice.

Zbog toga nesretnog procesa, vrlo brzo poslije dijete vraćaju se izgubljeni kilogrami i čak se jave dodatni.

Već smo prije pokazali da su hipokalorične dijete nedjelotvorne i varljive, no sada vidimo da su i opasne jer – pogotovo u žena – pretilost s vremenom postaje sve tvrdokornija, a glavnica masnih stanica podmuklo se povećava.

Proučimo li pretilu osobu (sa 15 ili 20 kilograma iznad normalne težine), u većini ćemo slučajeva otkriti da je najviše prekomjernih kilograma nakupila tijekom godina primjene hipokaloričnih dijeta.

Pri svakoj hipokaloričnoj dijeti možemo pratiti tri stupnja: mršavljenje, stabilizaciju i vraćanje težine. Važno je znati da svhvatite da svaka nova dijeta dopušta sve manji kalorijski unos.

Isprva se krivulja težine vraća otprilike na početnu težinu, no vremenom se poslije svakog mršavljenja uz početne kilograme javljaju i dodatni.

I tako neke osobe koje tvrdoglavo žele izgubiti pet kilograma,najprije učvrste tih pet kilograma, umjesto da ih izgube, a s vremenom, u pojedinim slučajevima nakon petnaest godina primjene
različitih dijeta, završe sa 30 kilograma viška i usto imaju znatan manjak mnogih važnih nutrijenata.
Svakog nam dana liječnici javljaju kako neki njihovi pacijenti koji se strogo drže redukcijske dijete uz goleme frustracije (što stvara dijeta sa 800 kalorija) ne uspijevaju smršaviti nego dobivaju nove kilograme.

Stanje je zapravo vrlo opasno jer takve osobe zbog dijeta ostanu bez nužnih hranjivih tvari (esencijalnih masnih kiselina, minerala, vitamina i oligoelemenata). Zato stalno osjećaju umor i nisu otpome prema bolestima jer su im smanjene obrambene sposobnosti organizma.

Osim toga većina takvih pacijenata pati od depresije ili, još gore, anoreksije ili bulimije.

Na kraju im ostaje samo da promijene specijalista: ostave nutricionista i završe kod psihijatra.

Za kraj dodajmo da takva kolebljiva pretilost povećava opasnost od kardio-vaskularnih bolesti, iako

Profesor Bronwell sa Sveučilišta Pennsylvania proučavao je tu pojavu na laboratorijskim štakorima, primjenjujući naizmjence visokokalorične i niskokalorične dijete.

Životinje su gubile i dobivale na težini, ali se ritam mršavljenja i debljanja mijenjao u svakoj novoj dijeti. Kod prve provedene niskokalorične dijete štakor je gubio na težini 21 dan, a na početnu se težinu vratio za 46 dana.

Zatim je štakor morao biti na dijeti 56 dana da bi postigao istu nižu težinu, no izgubljeni su se dekagrami vratili za samo petnaest dana. Poslije toga sve je teže gubio na težini, a sve se brže i brže vraćao na početnu težinu.

To dokazuje da se organizam prilagođava smanjenju kalorijske vrijednosti namirnica.

Zbog svakog manjka energetske vrijednosti hrane metaboličko se trošenje može zapravo smanjiti više od 50 posto, ali se zauzvrat, vrati li se i nakratko normalnom unosu hrane, težina naglo povećava.

Prisiljeni ste dakle da dijetu primjenjujete sve dulje, a čim se vratite normalnoj prehrani, težina se sve brže ponovno povećava.

Takvom kolebljivom dijetom tjelesna se težina skokovito smanjuje i povećava, jačajući istodobno otpornost organizma na mršavljenje. Sve je to dobro poznato, ali specijalisti to vrlo stidljivo priznaju kao da ih veže prešutni dogovor.

Moglo bi se čak reći da se danas boje priznati kako su bili u zabludi 45 godina.
Zato valja posebno pozdraviti profesora Apfelbauma koji je na velikom međunarodnom kongresu u Anversu u rujnu 1993. godine sam sebi postavio pitanje: »Jesmo li se svi zajedno zavaravalí u liječenju debljine?« i odgovorio potvrdno.

Čudno je da tu istinu još nije spremna prihvatiti ni javnost, iako zbog opisanih grešaka ponajprije pate ljudi koji žele smršaviti.

Iz toga moramo zaključiti da je u našem zapadnom društvu »fenomen hipokaloričnosti« dobio takvu važnost da je postao dio svjetonazora. Na svim je razinama ínstitucionaliziran u cijeloj Europi, a pogotovo na sjevernoameričkom kontinentu.

I kako onda sumnjati u načelo koje je u svim nastavnim programima medicinskih fakulteta i temelj je sustava i školovanja dijetetičara? Drže ga se u svim bolničkirn, školskim, tvorničkim i drugim javnim restoranima.

Kako sumnjati u načelo na kojem se temelji važan dio gospodarstva zapadnih društava?

Poljoprivredno-prehrambena industrija upravo cvjeta. U nekim zemljama, na primjer u Francuskoj, od svih je industrijskih grana baš na prvome mjestu i najuspješnija je.

Dovoljno je pogledati neku izložbu ili sajam kakav je SIAL5 pa da shvatite da se sve razvija po logici hipokaloričnosti.

Sva marketinška istraživanja ponavljaju: krenite u tom smjeru, tu je sutrašnje tržište! Stvarajte takve nove proizvode! Doduše, neki »light« proizvodi posljednjih godina ipak pomalo gube tržište.