Minerali i oligoelementi

Minerali su supstancije bitne za ljudski život. Aktivno sudjeluju u različitim metaboličkim i elektrokemijskim reakcijama u živcima i mišićima, zatim u stvaranju struktura stanica koje grade kosti i zube.

Neki su minerali usto katalizatori u biokemijskim reakcijama u organizmu.

Minerale dijelimo u dvije skupine:

- one koji organizmu trebaju u razmjerno velikoj količini (makroelementi);
- one kojih ima u malim količinama (olígoelementi).

Te supstancije djeluju kao katalizatori biokemijskih reakcija u organizmu. One su poput posrednika koji pokreću enzime na rad, a kad ih ne bi bilo, kemijske reakcije ne bi niti počele. Dakle nužne su, koliko god ih malo bilo.

Neki su oligoelementi poznati od davnina. Još u antičko doba, kad se već razmišljalo o zdravlju, bilo je poznato koliko je željezo važno, iako nisu znali kako ono djeluje.

Većinu oligoelemenata otkrili smo tek nedavno, i to upravo dok su se ispitivale bolesti koje se uobičajilo nazivati civilizacijskima, kao što je manjak vitalnosti ili, točnije, umor.

Oligoelementi su metali ili metaloidi (nekovine) kojih u organizmu ima vrlo malo (grčka riječ oligos znači »mali«).

Dva pitanja na koja valja odgovoriti kad je riječ o oligoelementima odnose se na njihovu razmjernu kakvoću í količinu u hrani. „

Zbog intenzivnog industrijskog iskorištavanja obradivo se tlo osiromašuje. Oligoelementi nestaju zbog upotrebe golemih količina kemijskog gnojiva i fosfata, a istodobno se tlu više ne dodaju prirodna gnojiva životinjskog porijekla, čime bi se zatvorio biološki ciklus.

Manjak magnezija jedna je od najozbiljnijih posljedica takva stanja. Biljke koje rastu na iscrpljenu tlu i same su siromašne oligoelementima, To dalje pogađa životinjski svijet pa je primjerice ponekad dovoljno dodati cinka u hranu za krave da bi ponovno davale
telad. Bez cinka naime nema potomstva.

Kako nam je hrana sve siromašnija oligoelementima, sve nam ih više manjka u organizmu. Prema mišljenju raznih specijalista, to je uzrok mnogih poremećaja zdravlja tipičnih za kraj XX. stoljeća.

Ostaju nam dva rješenja. Jedno je da se koristimo iskustvima iz prošlosti i vratimo se biološkom uzgoju bilja; drugo je rješenje da svoju prehranu obogatimo dodacima.

To bi se smjelo primjenjivati samo u prijelaznom razdoblju, dok se ne vratimo oblicima uzgoja koji bi bili bolje usklađeni s našim prirodnim potrebama.

 

Ostavite komentar